Ne gubi onaj ko daje ljubav, već onaj ko ne zna kako da je primi

Niko ko daje ljubav ne gubi, jer nudeći je iskrenošću, strašću i naklonošću doživljava nas kao ljude dostojne tog najuzvišenijeg osjećanja. S druge strane, ko ne zna kako da primi ili se pobrine za taj neizmjerni dar, taj uistinu gubi mnogo. Ne treba žaliti što smo voljeli i izgubili, jer najgore je ne znati kako voljeti i kako primiti ljubav. Srećom, neuroznanost nam stalno nudi brojne informacije koje objašnjavaju zašto postupamo kako postupamo u ljubavi. Prvo što treba zapamtiti je da ljudski mozak nije spreman za gubitak; stoga puno paniči, nadvladava nas, imobilizira i često odvlači u „palatu patnje“. Genetski smo programirani da se međusobno povežemo i izgradimo emocionalne veze u kojima ćemo se osjećati sigurno. Ovako smo preživjeli kao vrsta, „povezujući se“. Otuda gubitak, odvojenost, pa čak i jednostavno nerazumijevanje čini da alarmni signal u našem mozgu odmah „zazvoni“. Još jedan složeni aspekat na temu afektivnih odnosa je način na koji se suočavamo sa takvim razdvajanjem. S neurološkog stajališta može se reći da se hormoni stresa počinju oslobađati odmah, u mnogim slučajevima izazivajući ono što je svima poznato kao “ slomljeno srce „. Međutim, s emocionalnog i psihološkog stajališta, ono što mnogi osjećaju je druga vrsta stvarnosti. Ne samo da doživljavaju bol zbog nedostatka ljubavi. Osjećamo i gubitak energije, vitalnog daha. Kao da su nestale sve emocije, sve nade i sklonosti posvećene toj osobi, ostavljajući nas praznima, neplodnima, isušenima iznutra. Kako ponovno voljeti ili se otvoriti za ljubav ako je jedino što živi u nama „prah lošeg sjećanja“? Moramo se suočiti sa tim trenucima na drugačiji način. Da li dati ljubav ili izbjegavati ponovnu ljubav? Svi mi smo osjetljivi i haotičan sastav prošlih priča, proživljenih emocija, zakopane gorčine i kamufliranog straha. Kada započnemo novu vezu, niko to ne čini potpuno prazne glave, ili, figurativno rečeno, slanjem svih svojih prethodnih iskustava u kantu za smeće. Niko ne počinje od „nule“. Sve je tu, sve je i dalje u nama, a način na koji smo upravljali prošlošću natjeraće nas da živimo emocionalnu sadašnjost sa većom zrelošću i većom punoćom. Činjenica da smo doživjeli na vlastitoj koži gorku izdaju ili, naprosto, uviđajući da je ljubav nestala u srcu našeg partnera, uvelike mijenja način na koji vidimo stvari. Intenzivno davanje ljubavi tijekom određenog vremena, a zatim praznina i zatvorenost u sobi sjećanja i izgubljenih iluzija, često mijenja našu ličnost i naše dalje ponašanje. Javlja se nepovjerljivost i sumnjičavost i onaj klasično stav „bolje je ne voljeti da ne bih patio“. No, nikada ne smijemo žaliti što smo voljeli, riskirali sve ili ništa za tu osobu. Upravo ona djela koja smo odradili dostojanstveno, čine nas istodobno ljudskim i divnim. Živjeti znači voljeti, a voljeti znači dati smisao našem životu kroz sve stvari koje radimo: naš posao, naši hobiji, naše osobne i emotivne veze. Ako se odreknemo ljubavi ili se pokajemo zbog toga što smo je ponudili, odričemo se i najljepšeg dijela sebe. Prema istraživanju sprovedenom na University College London, postoje određene razlike između muškaraca i žena kada se suoče sa emocionalnim slomom. Čini se da je emocionalni odgovor vrlo različit. Žene mnogo jače osjećaju utjecaj razdvojenosti, ali se brže oporave nego muškarci. Muškarci će obično dobro izgledati vani, uvučeni u svojoj „tvrđavi“, utočištu svojih zanimanja i odgovornosti. Međutim, oni ne uspijevaju uvijek prevladati ovu pauzu ili im trebaju godine da to učine. Razlog? Ženski spol obično ima bolje vještine za upravljanje svojim emocionalnim stanjima. One su svjesnije, te stoga sebi olakšavaju, traže podršku i suočavaju se sa onim što se dogodilo iz perspektive u kojoj traže oproštaj i imaju stav: želim okrenuti novi list. Drugim riječima, žene su svjesne, one na vrijeme „odtuguju“. Bilo kako bilo, svom srcu nikada ne bismo smjeli poreći ljubav ili nadu da opet volimo. Nijedan emocionalni neuspjeh ne bi smio ometati nove prilike da ponovno budemo sretni. Recimo „ne“ robovanju prošlosti i zarobljeništvu patnje. Ostanimo otvoreni za ljubav. Drugi aspekat koji je dobro zapamtiti je da ljubav nije sinonim za patnju. Jednostavno ne treba hraniti lažne nade i ne produžavati vezu kojoj je rok istekao. Blagovremeno povlačenje iz veze gdje ljubavi više nema štedi srce i zatvara jedna vrata kako bi se otvorila druga, ona gdje je ljubav uvijek spojena sa riječju SREĆA .

(exploringyourmind)