Ko daje ljubav taj je dobija

Niko ko daje ljubav ne gubi, jer je sledeći iskrenost, strašću i naklonost doživljava nas kao ljude dostojne tog najuzvišenijeg osećanja. S druge strane, ko ne zna kako da primi ili se pobrine za taj neizmjerni dar, taj uistinu gubi mnogo. Ne treba žaliti što smo voleli i izgubili, jer najgore nije znati kako voljeti i kako primiti ljubav. Srećom, neuroznanost nam stalno nudi brojne informacije koje objašnjavaju zašto postupno kako postupno u ljubavi. Prvo što treba zapamtiti je da ljudski mozak nije spreman za gubitak; stoga puno panika, nadvladava nas, imobilizira i često odvlači u „palatu patnje“. Genetski smo programirali da se međusobno povežemo i izgradimo emocionalne veze u kojima ćemo se osećati sigurno. Ovako smo preživjeli kao vrsta, „povezujući se“. Otuda gubitak, odvojenost, pa čak i jednostavno nerazumijevanje čini alarmni signal u našem mozgu odmah „zazvoni“. Još jedan složeni aspekt na temu efektivnih odnosa je način na koji se suočavamo sa takvim razdvajanjem. S neurološkog stajališta može se reći da se hormonski stres počinju oslobađati odmah, u mnogim slučajevima izazivajući ono što je svima poznato kao „slomljeno srce“. Međutim, s emocionalnim i psihološkim stajalištima, ono što mnogi osećaju je druga vrsta stvarnosti. Ne samo da doživljavaju bol zbog nedostatka ljubavi. Osjećamo i gubitak energije, vitalnog daha. Kao da su nestale sve emocije, sve nade i sklonosti posvećene toj osobi, ostavljajući nas praznima, neplodnima, isušenima iznutra. Kako ponovo voljeti ili se otvoriti za ljubav ako je jedino što živi u nama „prah lošeg sjećanja“? Moramo se suočiti sa trenutcima na drugačiji način. Da li dati ljubav ili izbegavati ponovnu ljubav? Svi smo smo osetljivi i haotičan sastav prošlih priča, proživljenih emocija, zakopane gorčine i kamufliranog straha. Kada započnemo novu vezu, niko to ne čini potpuno prazne glave, ili, figurativno rečeno, slanjem svih svojih prethodnih iskustava u kantu za smeće. Niko ne počinje od „nule“. Sve je tu, sve je i dalje u nama, a način na koji smo upravljali prošlošću konkursa nas da živimo emocionalnu sadašnjost sa već zrelošću i većom punoćom. Činjenica da smo doživeli na vlastitoj koži gorku izdaju ili, naprosto, uviđajući da je ljubav nestala u srcu našeg partnera, uvelike menja način na koji vidimo stvari. Intenzivno davanje ljubavi tokom određenog vremena, a zatim praznina i zatvorenost u sobi sjećanja i izgubljenih iluzija, često mijenja našu ličnost i naše dalje ponašanje. Javlja se nepovjerljivost i sumnjičavost i onaj klasični stav „bolje je ne voljeti da ne bih patio“. Ne, nikada ne smijemo žaliti što smo voljeli, rizikovali sve ili ništa za tu osobu. Upravo ona djela koja smo odradili dostojanstveno, čine nas istodobno ljudskim i divnim. Živjeti znači voljeti, a voljeti znači dati naš život kroz sve stvari koje radimo: naš posao, naši hobiji, naše osobne i emotivne veze. Ako se odreknemo ljubavi ili se pokažemo zbog toga što smo ponudili, odričemo se i najljepši deo sebe. Prema istraživanju sprovedenog na Universiti College London, postoje određene razlike između muškaraca i žena kada se suoče sa emocionalnim slomom. Čini se da je emocionalni odgovor vrlo različit. Žene mnogo jače osećaju uticaj razdvojenosti, ali se brže oporave nego muškarci. Muškarci će obično dobro izgledati vani, uvučeni u svoju „tvrđavu“, utočištu svojih zanimanja i odgovornosti. Međutim, oni ne uspivaju uvek prevladati ovom pauzu ili im trebaju godine da to učine. Razlog? Ženski spol obično ima bolje vještine za upravljanje svojim emocionalnim stanjima. One su svjesnije, te stoga sebi olakšavaju, traže podršku i suočavaju se sa onim što se dogodilo iz perspektive u kojoj traže oproštaj i imaju stav: želim okrenuti novi list. Drugim riječima, žene su svježe, one na vrijeme „odtuguju“. Bilo kako bilo, svom srcu nikada ne bismo smjeli poreći ljubav ili nadu da opet volimo. Nijedan emocionalni neuspjeh ne bi smio ometati nove prilike da ponovo budemo sretni. Recimo „ne“ robovanju prošlosti i zarobljeništvu patnje. Ostanimo otvoreni za ljubav. Drugi aspekat koji je dobro zapamtio je da ljubav nije sinonim za patnju. Jednostavno ne treba hraniti lažne nade i ne proizvesti vezu kojoj je rok istikao. Blagovremeno povlačenje iz veze gdje ljubavi više nema štedi srce i zatvara jedna vrata kako bi se otvorila druga, ona gdje je ljubav uvijek spojena sa riječju SREĆA.