Gurdjijev

Georgij Ivanović Gurđijev rodio se u Aleksandropolju. U sovjetsko vrijeme gradu su promijenili ime u Leninakan. Danas se on zove Gjumri. „Moja baka je pričala, da sam se rodio bez krika, sa široko otvorenim očima. Moj otac, po nacionalnosti Grk, bio je potomak nekada bogate stare porodice, a moja mama je Jermenka.“ Priča se da kada je Georgij Ivanović zajedno sa svojim učenicima posjetio Ameriku pri provjeri pasoša ispostavilo se, da se u vizinom dokumentu potkrala greška. Ispostavilo se da se podnosioc tog dokumenta još nije ni pomišIjao da rodi. „Da. Datum mog rođena u pasošu je bio je u dalekoj budućnosti. Začuđenom cariniku sam rekao: „Tačno je tako. Propuštaj!“ On je bespomoćno odmahnuo i propustio me.“ „Zvuk duduka, uvijek me podsjeti na oca. Moj otac je bio poznati narodni pjevač – ašug. Uspio je da stekne veliku popularnost među stanovnicima Kavkaza i srednje Azije. Porodicu je hranio od toga što je bio drvodelja. Ali veći dohodak taj zanat nije donosio. Glavnu osobinu njegove prirode ja bih odredio ovako: Instinktivna antipatija prema mogućnosti da gradi svoju sreću na nesreći drugih Ijudi.“ „Čovječanstvo se nalazi u zastoju. To znači da se proces nalazi u stanju ravnoteže. Pojava bilo kakvog svojstva, sada izaziva pojavu drugog, njemu suprotnog. Rast znanja u jednoj oblasti dovodi do povećanja neznanja u dugoj. Prefinjenost u jednoj sferi, je nasuprot vulgarnosti u drugoj. Sloboda u jednom odnosu, rađa ropstvo u drugom. Otuda ide direktan put prema padu i degeneraciji. Ovo je neophodan i neizbježan zakon, jer se zemlja nalazi na kraju zraka stvaranja.“ „Moja baka mi je jednom rekla: „Nikada u životu ne radi tako, kako drugi rade. Ili radi bilo šta, što niko drugi ne radi, ili ne radi ništa. Samo idi u školu.  Tamo u školi sam sreo svog prvog duhovnog učitelja. Bio je dekan vojnog sabornog hrama i veoma neobičan čovjek, zvao se otac Borš.“ No, jedan trenutak naglo mijenja sudbina Gurđijeva. Georgij biva svjedok čudnog neobjašnjivog događaja. Djeca su okužili nacrtanim krugom dječaka – pripadnika naroda Jazida i on nije mogao da izađe iz tog kruga. Georgij je ostao ukopan u mestu, poražen i samim događajem i okrutnošću Ijudi. Prvi put on shvata koliko je mnogo neobašnjivog u našem svijetu. Šta je život? Zašto postoji stradanje? Ima li čovjek dušu? Je li duša besmrtna? U svom okruženju Gurđijev nije našao nikoga ko bi mogao da odgovori na sva pitanja koja su ga u to vrijeme zanimala. U uzrastu od nepunih 16 godina on prihvata hodočašće u duhovnu Meku svih Jermena – Ečmiadzin. Razgovara sa monasima i sa mjesnim arhijerejem, ali ne nalazi za sebe prihvatljivo objašnjenje za natprirodno, za magiju, za čudesno isceljernje bolesnih i hipnozu. „Tek mnogo kasnije sam shvatio: Razumijevanje nećeš preuzeti iz knjiga i nećeš pozajmiti od Ijudi, ono se pojavljuje kao rezultat cijelog ličnog iskustva koje je sagledao sam čovjek: o svemu što je doživio, pomislio, pretrpio i osjetio.“ Više Gurđijev ni ne sumnja, da li su mu potrebni odgovori, njih samo treba naći. „Naši preci su znali „nešto“ i to znanje je izgubljeno nepovratno. Istinu treba tražiti, tražiti je ispod ruševina drevnih civilizacija.“ Tako je počelo njegovo putovanje koje je trajalo cijeli život. „Sve ponašanje Ijudi, lišenih samosvijesti i savjesti opredijeljeno je time što je neka planeta previše blizu prišla Zemlji. Tada mišIjenje tih Ijudi biva u skladu sa njihovim osjećajima i na našoj planeti počinje još jedan rat ili revolucija.“ Godina 1914., prvi svjetski rat. Zemlja je prepunjena špekulacijom i patriotizmom čini se da je svijet poludio. U tom trenutku u novinama „Glas Moskve“ pojavljuje se bilješka o baletu „Bitka magova“ tvrdeći da balet pripada nekom Indijcu. Autor scenarija baleta je bio – Georgij Ivanović Gurđijev. Učenik Gurđijeva Pjotr Uspenski ovako se sjeća svog prvog susreta sa majstorom: „U kafeu sam vidio čovjeka orijentalnog tipa, ne više mladog, sa crnim brkovima i prodornim očima, odavao je utisak maskiranog čovjeka, koji je potpuno odudarao od ovog mesta i njegove atmosfere. Čovjek sa likom indijskog radže ili arapskog šeika, sjedio je tu u malom kafeu. Ruski je govorio sa jakim kavkaskim akcentom.“ Kako se desilo da je od dječaka koji je rastao na kraju imperije izrastao čovjek sa likom arapskog šeika? Čime se bavio Georgij Ivanović Gurđijev? Gdje i kakav ga je vjetar nosio? „Čime se sve nijesam bavio, i gdje sve nijesam bio. Radio sam na željeznici, prodavao vrapce, obojene u kanarince, bio vodič u Egiptu, držao radionicu za popravku svega što se polomi, posjedovao naftne bušotine i ribarske brodove. Sve što sam zaradio, potrošio sam na putovanja. Cilj mi je bio samo jedan, sve vrijeme jedan. Ja sam tražio put ka istini, i našao sam ga. Postoje tri puta. Ja sam našao četvrti. Postoji put fakira, kada čovjek zbog spoznaje istine žrtvuje udobnost svog tijela: ne jede, sjedi u jednoj pozi, nosi verige. Suprostavljajući se tijelu, on spoznaje Boga. Postoji put monaha, čovjek obuzdava svoje srce na talasima osjećanja Ijubavi prema Svevišnjem i straha od pakla on spoznaje Boga. Postoji put jogina, kad se čovjekov um podvrgava surovoj disciplini. Postoji i četvrti put, čovjek idući njim koristi kvalitete sva ostala tri puta, poredeći, uopštavajući, radeći u svim pravcima odjednom. On to radi ne ograničavajući se manastirom, ne zatvarajući se u kabinete, već nalazeći se u samom središtu života.“ – Šta je onda istina? „Istina je jednostavna: čovjek je stvoren po obrazu i podobiju, sveopšteg Oca našeg nebeskog. Čovjek posjeduje velike božanske mogućnosti. On može u toku svog života stvoriti da izraste u njemu snažna duša, toliko snažna, da ta duša nadživljava smrt fizičkog tijela. Čovjek može postati besmrtan ako želi. – Šta zar nemaju svi dušu? „Duša? Postoji mala dušica, a duša se ipak mora zaraditi. Čak i dijete se rađa u mukama, a ne besmrtna duša… Bez zrele duše čovjek je prosto samo mašina.“ „Tačno tako. Ljudi su mašine, a od mašine se ne može očekivati ništa drugo, osim mehaničkog djelovanja.“ – Ali zar nema takvih Ijudi koji nijesu mašine? „Možda i postoje. Ali to nijesu Ijudi koje vi vidite. Vi ih ne poznajete. Želim upravo to da shvatite. Istina, istinsko znanje ne može da pripada svima i svakome – takav je zakon. Znanje je materija posebne vrste. Ako se istinsko znanje podijeli milionima Ijudi svako će dobiti veoma malo, a istina će se pretvoriti u laž. U stvari, niko specijalno ne krije istinu. Većini ona prosto nije potrebna, posebno istina o samom sebi.“ Na svojim putovanjima Georgij Gurđijev je sreo te Ijude koji nijesu bili mašine. Gurđijev je boravio u Srednjoj Aziji kod sufija, sretao se sa dervišima različitih redova, napisao misteriozne traktate o razumijevanju Boga, o čovjekovim mogućnostima. Put ga je doveo i na Tibet. Pri okupaciji Tibeta od strane Engleza za vrijeme mladog Dalaj Lame bio je neki Dorđijev, lama koji je bio odgovoran za kontakte sa strancima i sakupljanje poreza za pokrajinu Lhasa. On nije bio Tibetanac, dolazio je iz ruske Azije. Rusija je bila zabrinuta zbog rasta uticaja Britanije i Njemačke na Dalekom istoku. Dospjeti na Tibet nije bilo lako. Možda je Gurđijev iskoristio jedinstvenu mogućnost da pronikne do najsvetijeg krova svijeta postavši ruski agent na Tibetu. Da li je on tamo dobio tajnu inicijaciju? To je samo on znao i Otac naš nebeski. Od tog vremena glava Georgija Ivanovića, uvijek je obrijana. Tada je poznati ariosof i geopolitičar Haushofer više puta putovao na Tibet, nadajući se da će tamo naći put za Šambalu. Kasnije je Haushofer postao Hitlerov duhovni učitelj. Tamo na Tibetu su se srela dva maga. Jedan je tražio istinu a drugi moć nad Ijudima. Sakupivši neophodna novčana sredstva Gurđijev dolazi u Moskvu i počinje da okuplja Ijude koji su zainteresovani za rad na sebi, koji žele da dobiju dušu. Njegove ezoteričke grupe i u Peterburgu i u Moskvi rastu, bez obzira na rat. Gurđijev počinje da ostvaruje u životu svoj davni plan da stvori institut za harmonični razvoj čovjeka. No, uznemirenost izjeda njegovo srce. U februaru 1915. zajedno sa suprugom ide u Jermeniju da obiđe rodbinu. Da li je osjećao približenje nevolje? Da. Osjećao je. Je li zao šta će se desiti u njegovoj rodnoj zemlji? Ne. Tada to još nije mogao da zna. „Zrak stvaranja se sastoji od svih svjetova, svih sunca našeg Sunca, planeta, Zemlje i Mjeseca. Zrak stvaranja to je silazna Ijestvica i mi Ijudi smo skoro na samom dnu, najtamnijem mjestu u Vaseljeni udaljeniji je samo Mjesec.“ „Moj otac je bio hrišćanin, a shvaćanje religije je temeljio na sopstvenom životnom iskustvu. On je govorio: „Ako želiš da izgubiš vjeru druži se sa sveštenicima.“ Ali, prema svešteniku Boršu on se odnosio kao prema starijem bratu. Otac i sveštenik Borš voljeli su da se zabavljaju sa jednom igrom. Jedan od njih je zadavao najneočekivanije pitanje drugom, a drugi je trebao da odgovori ubjedljivo i logično. Jednom je Borš pitao: A gdje se sada nalazi Svevišnji? Otac je odgovorio: Baš sad je On u Sarihamišu (šumovit teren na granici Rusije i Turske). Broš je tada pitao: A šta Bog radi u tom od svih zaboravljenom mjestu? Otac je rekao da Bog pravi dvostruke merdevine na čijim vrhovima postavlja sreću, da bi Ijudi pojedinačno i cijeli narodi mogli da se penju i spuštaju njima. Tek mnogo kasnije sam shvatio kakav se duboki smisao krije iza tih pitanja i odgovor. Godine 1915. za vrijeme genocoida bilo je istrijebljeno više od milion Jermena. „Poginuo je i moj otac, poginuo je štiteći svoj dom. Imao je 82 godine. Pod pritiskom okolnosti koje nijesu zavisile od mene, bio sam lišen mogućnosti da posjetim grob svog oca. Zato ostavljam zavjet svojim sinovima po krvi i duhu ako im sudbina daruje takvu mogućnost da pronađu usamljeni, napušteni grob, da postave na njega spomenik sa natpisom: „On pripada nama. Mi pripadamo njemu. Naša bliskost je nemjerljiva.“ Ja savršeno vladam darom sugestije, mogao sam pogledom ubiti tibetskog jaka na udaljenosti od nekoliko desetina milja, mogao sam da liječim teške bolesti, uklanjam bol, ali samo tjelesni. Ništa nijesam mogao da uradim sa bolom duše.“ – Zašto ste vi bježali Georgij Ivanoviću gospodine Gurđijeve? Prvo na Kavkaz, a potom u Konstantinopolj i to ne bilo kako, nego preko planina. Još ste i svoje učenike sa sobom vodili. Zašto bježati kad imate takvog druga iz razreda – Josifa Staljina? Vaše porijeklo je najproleterskije, vi ste sin drvodelje, a on sin obućara, govori se da ste Tbilsku bogosloviju zajedno učili. „Da, pričaju. Pas laje, a vjetar nosi. Radio sam u Tbilisu u željezničkim radionicama, novac mi je bio potreban za odlazak u Egipat. A Soso (Josif) tamo je bio glavni revolucionar, saznavši da se bavim magijom i hipnozom počeo je često da dolazi kod mene, čak me je pitao da ga uzmem u ekspediciju. PažIjivo me je slušao, dolazio je sa tim banditom Kamo-om ( Simon Ter-Petrosjan). Učio sam Josifa tome što sam mogao, dok nijesam pogledao njegov horoskop. A kad sam ga pogledao rekao sam mu: „Sa tvojim horoskopom Soso nikad nećeš postati čovjek. Mijenjaj se!“. A on je promijenio, ne sebe, već datum rođenja. Tada sam mu rekao: „Uzalud Josife, lukavstvom si se dva puta rodio isto se dva puta mora i umrijeti.“. Ništa mi nije odgovorio, samo me je neljubazno pogledao. Ja sam već shvatio da je on željan vlasti, želio je da utiče na Ijude. Kasnije više nije dolazio kod mene, od tada se bojao mene.“ Tako se i desilo, Staljin je umro dva puta prvo kao čovjek, a potom kao vođa. I sahranjivali su ga takođe dva puta: Prvi put u mauzolej, a drugi put iz mauzoleja. „Što su teži uslovi života, to su veće mogućnosti za produktivniji rad ako radite svjesno. To su moje riječi. A kada puko preživljavanje postaje problematično, treba otići. Ja sam imao svoje razloge da dođem u Konsantinopolj.“ Gurđijev je bio učitelj i on je produžavao da uči kako da se ne gubi pažnja, pod bilo kojim okolnostima. Kako ostati duhovno spokojan, biti sam sa sobom. Konstantinopolj u to vrijeme bio je preplavljen trgovcima i brokerima iz Njemačke oni preuzimaju sve. Sad je postalo jasno za koga su se osvobađala mjesta tokom genocida Jermena. „Mjesec je još nerođena planeta, mlada i gladna. Sav život na Zemlji služi za jedan kosmički cilj da hrani Mjesec. Rast Mjeseca je povezan sa životom i smrću na Zemlji. Sve živo u trenutku svoje smrti oslobađa energiju ili dušu, te duše privlači Mjesec. Mjesec se nalazi na „rubu“ na kraju svijeta; to je “ tama najkrajnja“ po hrišćanskom učenju gdje će biti „plač i škrgut zuba. “ Za rad Gurđijeva zainteresovali su se aerosofi iz Njemačke: Hes i Haushofer. Godine 1920. pozivaju Gurđijeva da sa učenicima posjeti Bavarsku gdje je aktivno djelovalo tajno mistično društvo “ Tule“ koje je osnovao Haushofer. Cilj društva je bio da povrati primat arijevske rase i svjetska dominacija, kao i pronalaženje magijskog oružja i rituala koji mogu privući pomoć paranormalnih sila. Na skupovima „Tule“ bio je i Adolf Hitler, koji je preživio prvi svjetski rat, zahvaljujući svom natprirodnom osjećaju za opasnost. Posle je počeo da radi kao policijski doušnik. Imao je pristup tajnim informacijama raznih vrsta i mogao je ući bilo gdje. Hitler je bio na predavanjima Gurđijeva. Nastupajući ispred mnogo hiljada slušalaca Adolf bukvalno hipnotiše publiku. Odakle mu to umjeće? Poza njemačkih oficira nije slučajna, to nije poziranje, niti imitiranje firera. Oni pokrivaju rukama prvu čakru, koja je odgovorna za život fizičkog tijela, štite je od invazije energetike drugih svjetova. Znači li to da je sav vrh Trećeg Rajha, koristio tajna magijska znanja? Svastiku usmjerenu u suprotnom smjeru Nacisti su naslijedili od mističnog društva Tule. Ko je to ubacio u ruke Ijubitelja zla – bumerang usmjeren suprotno od kretanja Sunca? Ta Svastika je simbol smrti, uništenja. Naime, Gurđijev je preko Hauskofera dao budućim Nacistima simbol koji će ih dovesti do kraha. Crvena zvijezda koja je došla u sovjetsku armiju u skoro isto vrijeme nije ništa drugo do pentagram, simbol kojim se obuzdava zao duh. „Tako je ustrojen ovaj svijet, sve služi kao hrana nečem ti jedeš, ali i tebe jedu.“ U Fontenblou, blizu Pariza sakupljenim novcem od donacija kupljen je neveliki zamak Le Prieuré. Tu se okupljaju učenici iz Turske, Engleske, Rusije. Tu Gurđijev postepeno okuplja svoje bliže i dalje rođake. Ovdje dolaze njegova majka i supruga. Počev od sredine 20-ih godina u SSSR-u i Njemačkoj aktivira se grandiozna gradnja. „Da bi bili u skladu sa vremenom i mi smo se bavili skromnom gradnjom. Renovirali smo zdanje Priere i pomoćni objekat. Kupili smo stari avio hangar.“ Od njega je postao čudesni studio za ples. Muzičari, pisci, novinari, Ijekari koji od postanka nijesu držali u rukama testeru ili čekić počeli su da uzgajaju krave i ovce šegali, tesali, nosili vodu, kopali zemlju. „Da, fizički rad je neophodan, on balansira tijelo. To me je još otac naučio. Jednostavno rad je neophodan. Vo takođe radi cio život. Mi moramo da naučimo da radimo kao čovjek, spoznajući sebe, a to je veoma teško. Ako čovjek može da uradi nešto, onako kao što treba, barem kafu da skuva, sa njim se već može govoriti. Moj otac me je učio: „Voli rad, ne zbog novca, nego zbog samog rada, tada će te on hraniti, donosiće ti radost.“ Na zidovima plesnog studija vezom koji podsjeća na drevno jermensko pismo bilo je napisano:
„Energija proizvedena svjesnim radom brzo se preobražava za novu upotrebu. Energija proizvedena mehanički, gubi se zauvijek.“ „Ovdje ne postoje ni Englezi ni Rusi ni Jevreji ni hrišćani postoje samo oni koji streme opštem cilju, da postanu sposobni da rade. Nema raznih religija, postoji samo jedan Bog.“ Počinje izučavanje posebnih svetih plesova. Georgij Ivanović je tvrdio da svaki pokret kod tih plesova bilo koji gest, promjena ritma, muzika koja ga prati i stanje plesača, sve zajedno može da dovede čovjeka do spoznaje istine, do spoznaje svoje sopstvene uzvišene prirode. Učenici su se spremali za javni nastup i evo u Parizu izazivaju senzaciju, publika je šokirana. MišIjenja su potpuno suprotna: To je magija. Ne, to je surovi trening. Ne, to je šarlatanstvo. Ne, to je nešto apsolutno specifično. Sve je bilo sjajno, po prvi put tokom nekoliko zadnjih godina. Odjednom se desilo nešto strašno. U junu 1924. godine, Gorđijev je zbog posla išao u Pariz namjeravao je da se vrati u la Prieure svojim „Sitroenom“. Tada su počeli čudni događaji, on je zahtijevao od automehaničara da detaljno pregleda motor. Dao je ovlašćenje svojoj sekretarici da može da vodi poslove bez njega. Uputio je na voz. Uveče nije došao u Prieure. Našli su ga u ranim jutarnjim satima pored puta, nedaleko od slupanog automobila. Ljekari pogledavši tijelo su zaključili: „Umro je, vozite u mrtvačnicu. „. Vijest se trenutno proširila po cijelom svijetu. „Besmrtni Gurđijev je umro. “ Učenici su došli da preuzmu tijelo učitelja. Sreo ih je izbezumljeni blijedi Ijekar riječima: „Gospodin Gurđijev je živ.“ Kakvim silama je Georgij Ivanović primorao svoje unakaženo tijelo u udesu da proradi? Kako se izvukao, bukvalno vratio iz mrtvih? Kako je dao naredbu svojoj biološkoj mašini da živi, radi? „Gurđijev je imao automobilsku nesreću! To je nemoguće! Jer on nije podložan slučajnosti. “ – Uspenski. Ali se desilo. Posle mjesec dana, Georgij Ivanović se pojavio u vrtu. Pridržavali su ga sa dvije strane, bio je u kaputu, iako je bio žarki avgust. „Ja sam izlazio u vrt, sjedio u stolicu i gledao u plamen velike vatre, koju su na moju molbu zapalili na livadi. Sjedio sam i gledao plamen vatre satima. Učenici su šaptali da iz plamena crpim snagu. A ja sam se mislima prenosio u djetinjstvo kada su se još slavili paganski obredi vatre, a i zato što mi je prosto bilo hladno.“ Šta se stvarno desilo? Jer je 1922. jedini automobil u Tbilisiju udario najpoznatijeg u revolucionarnoj državi Kamo-a (boljševika) koji je iz nekog razloga poželio da se provoza biciklom. „Sada moj udes, posle koga sam bio komad svežeg mesa u čistoj postelji. Oh, Soso! Koga se bojiš, toga se i oslobađaš.“ Da li je udes podrio snagu Gurđijeva i njegovu vjeru u sebe? Ne, udes je dao zamajac novini u njegovom radu. Georgij Ivanović je odlučio da je neophodno da izloži svoj metod na papir. Počinje grandiozna epopeja u stvaranju knjige sa namjerom da šokira čitaoce otvorenom kritikom psihologije savremenog čovjeka sa idejama i terminima koji su se teško ubacivali u lobanje Ijudi. Istovremeno, između raznovrsnih slika i metafora uporni čitalac mogao je naći veoma jednostavne i razumljive stvari. „Najbrži način da se razviju duhovne sile je: Da se strpljivo prenosi subjektivno neprijatno ispoljavanje drugih stvorenja. Niko i nikada ne može da razumije stradanje drugog ako ga nije sam doživio, čak i da ima božanski razum i prirodu pravog demona.“ Dvije sile suprotne jedna drugoj, povećavaju vojnu moć. Sudar nije daleko. Šta će iz toga proizaći? „Jedna ili dvije sile nijesu u stanju da proizvedu nikakvu pojavu, neophodno je prisustvo treće sile. Učenje o tri sile je korjen svih drevnih sistema. Prve dvije sile su čovjeku manje – više razumljive, no, Ijudi su slijepi za treću silu. Staljin i Hitler su dva maga no nijedan od njih nije bijeli, oni su apsolutno isti. Stremljenje za vlast, ne nad sobom nego drugima ruši sve mogućnosti duhovnog razvića, bez obzira kakav da je potencijal. “ Možda predvidjevši predstojeće događaje Georgij Ivanović je omogogućio prodavcu uglja da kompezuje Prieure za smiješni dug od 300 franaka. Institut harmoničnog razvoja je zatvoren. Gurđijev prelazi u Pariz u neveliki stan gdje produžava da se susreće sa najupornijim učenicima. Izbio je drugi svjetski rat. „Ljudi nesvjesno stvaraju to što se zove neizbježno, na primjer rat. A u isto vrijeme iskreno izjavljuju da žele samo mir. Glavni heroj u mojoj knjizi govori svom unuku: Ja sam veoma pažIjivo posmatrao Ijude kada se kod njih ispoljavala njihova glavna karakteristika, procesi uzajamnog uništenja.“ Sve više i više teritorije potčinjavalo se svastici, koja se kretala u smjeru suprotnom od Sunca. Hitler je u više navrata pozivao Gurđijeva da dođe u Njemačku. Georgij Ivanović nijednom nije prihvatio poziv. Odgovarao je: „Mrak je iznad Njemačke Adolf svi ste vi u mraku. Tvoja jedina nada je da se probiješ do svjetlosti, da se popneš se na planinu, visoku planinu. Svjetlost ćeš naći samo na vrhu Elbrusa.“ Da li je to bila alegorija majstora, još jedna zagonetka, ili nagoveštaj koji razumije samo on? Ili ozbiljno? Za Hitlera to je bilo ozbiljno. Divizija „Edelvajs“ pokrivajući se verzijom da obezbjeđuje prolaz za naftu iz Bakua osvojila je Elbrus i postavila tamo simbol nacističke svastike. Staljin odmah šalje alpiniste da unište fašistički znak i da na Elbrus postave simbol sovjetske države. Čudno zar ne, ginu divizije, armije, odlučuje se sudbina rata a vođe su zabrinuti za ishod igre „cara planine“ ko će opstati na vrhu. Da li je bio potpuno nevidljiv za oči običnog čovjeka u tim godinama, gospodin Gurđijev, baš ta teća sila u dodiru sa drugim silama, koju tako prosto ne možeš uočiti? Ishod rata je bio predodređen i nikakvo novo oružje nije moglo da spasi Naciste. “ Bumerang – Svastika “ koju je lansirao Gurđijev 20-ih godina, odradila je svoj posao. Sve ima kraj, završio se i rat. Nastavljeni su susreti i razgovori sa majstorom na njih dolazi mnogo učenika koji su spremni 24 sata dnevno da provode sa učiteljem, trude se da ne propuste ni riječ, od toga što on kaže. „Alhohol nije ni moda, ni igračka, on ako se ispravno pije pojačava želju kod čovjeka. Treba piti dostojanstveno, za dostojanstvenog čovjeka su stvari na primjer za to da ne bi bio taksi. Ako ne pamtite sebe, tada ste -taksi. Bilo koja misao, želja, osjećanje povešće vas gdje god hoće. Jedini put razvoja je da se stvori borba unutar sebe. Okršaj, borba, je osnova razvoja. Kada nema borbe, ništa se ne dešava. Čovjek ostaje mašina.“ Mnogi od tih koji su bili bliski učitelju umrli su tokom prethodnih godina. Da li je odlučio učitelj plesa i tvorac „Bitke magova“ da je došlo vrijeme da se napusti ovaj život sa tugom, svijet gdje bića koja posjeduju ogromni potencijal i mogućnosti troše ih na uništenje sebe sličnih. Krajem oktobra 1949. godine, došli su učenici u bolnicu da se oproste. Očekivali su uputstva. Gurđijev ih je dugo gledao sa blagim pomalo tužnim osmjehom, a potom rekao: Pa, ostavljam vas u haosu. Gurđijevo tijelo je umrlo ujutro 29. oktobra 1949. godine. Tajne službe vodećih država počeli su krvavu potjeru za poslednjim zapisima Georgija Ivanovića. Sa čim se to završilo? I da li se završilo?

(Tekst iz filma: „Ja sam Gurđijev – ja neću umrijeti“)