​Dugi komatozni san

Posted On 09 јул 2016
Comment: Off

Pre dve godine, Stefani Sevidž bila je na odmoru na Siciliji kada joj se javio uporan kašalj. U to vreme joj je postavljena dijagnoza dermatomiositisa, retke bolesti mišića sa simptomima koji uključuju groznicu sa niskom temperaturom i zapaljenje pluća. Ali lek koji joj je prepisan za lečenje dermatomiositisa takođe joj je oslabio imunitet i ona se zarazila Legionarskom bolešću , teškim oblikom upale pluća. Kad se vratila sa odmora, Sevidž je obolela od sepse, višestrukih moždanih udara i na kraju pala u komu koja je potrajala šest nedelja. Tokom boravka u komi, kaže da je iskusila niz snova koji su delimično odražavali njenu stvarnost, a delimično izmišljene scenarije, koje je donekle kontrolisala sopstvenim umom. Danas, dve godine kasnije, Sevidž i dalje ide na fizikalnu terapiju (ne pokazuje znakove kognitivnih oštećenja). Ona piše i o svom iskustvu bliskog susreta sa smrću, i na svom blogu i u najnovijem izdanju časopisa Skeptical Inquirer. Zapažanja Sevidžove nude fascinantan uvid u ljudsku svest i iskustvo bliskog susreta sa smrću, tako da sam stupio u kontakt sa njom da bih saznao nešto više o tome šta joj se desilo. VICE: Vaša koma je potrajala šest nedelja. Čega se sećate iz tog vremena? Stefani Sevidž: Prva stvar koje se sećam desila se tokom magnetne rezonance. Pojavila se u vidu bestelesnog glasa — prepoznala sam ga jer su mi u prošlosti već radili magnetnu rezonancu — koji je rekao: „Zadržite dah, izdahnite.“ Prepoznala sam taj glas, bio je veoma karakterističan. Zapitala sam se da li je to nekakav serijski ubica, jer je zvučao kao iz nekakvog filma. Ne sećam se tačnih reči, samo glasa. Kasnije sam čula još jedan bestelesni muški glas. Zapitala sam se da li mi je možda stavio nekakav čip u mozak da bih mogla da ga čujem. Nisam razumela šta se dešava. Na kraju se taj glas pretvorio u mog „novog dečka“. Pričao mi je o svojim planovima za zajednički odlazak na odmor, pomenuo je moguće krstarenje do Aljaske, jer nam se dopao let iznad Grenlanda i prizor glečera. Pomislila sam kako to nije zapravo moj novi dečko Kit — iako je izgledao isto kao on — jer je imao gustu bradu. Kit je imao samo bradicu. Ali sam se zapitala zašto njegovi okviri za naočare imaju identičnu grešku kao i Kitovi. Pomislila sam kako je to čudno, zato što naravno da je to bio Kit. Bila je to neka vrsta izvrnute logike sna. Po čemu se koma razlikovala od običnih snova? Već su mi se pre toga dešavali lucidni snovi. Moja „stvarnost u snu“ značila je da odjednom mogu da komentarišem i upravljam svojim snom kao da sam pisac. U jednom trenutku je to bila stvarnost i ja sam upravljala njom, menjala je zato što je to san, a onda sam se u nekom drugom trenutku vraćala u stvarnost svog sna. Tokom svog istraživanja, naletela sam na teoriju intruzije REM faze ( primedba urednika: intruzija REM faze je kad doživite san u REM fazi tokom normalne budnosti i svesnosti, koja rezultira halucinacijama i lucidnim snovima. Studija Kevina Nelsona zaključila je da je intruzija REM faze delom zaslužna za subjektivni osećaj ibliskog susreta sa smrću, što sugeriše da postoji neurofiziološka osnova za iskustvo bliskog susreta sa smrću .) Postoje drugi oblici intruzije REM faze, ali ona koju sam ja doživela bili su lucidni snovi. O čemu ste sanjali? Umesto da mi se ukazuju anđeli, demoni ili mrtva rodbina, budući da sam dugogodišnji skeptik, viđala sam stvari koje su izvršile uticaj na moj mentalni svet — kao što su naučnofantastični filmovi. Mislim da je to inspirisalo neke epizode mojih snova tokom kome. Druge stvari koje sam viđala u mnogim svojim snovima odvijale su se u nastavcima, poput segmenata subotnjih crtanih filmova koji se vrte u krug. Mnogo puta bih viđala isti scenario samo sa različitim dijalozima. U jednom od serijalizovanih snova, vozila sam neku kombinaciju bicikla sa velikim točkom i jednih od onih malih kolica za sladoled na guranje. Bila je slična njoj, samo što je bućkala sladoled. Ponekad sam bila ljudsko biće dok sam to radila, a ponekad sam bila mladunče polarnog medveda. I ponekad, dok sam imala lucidne snove, pomislila bih, ali ja ne bi trebalo da sam mladunče polarnog medveda! i ponovo bih postala čovek. Da li je bilo drugih faktora koji su uticali na vaše snove tokom kome? Izgleda da je moja bolnička soba bila veoma hladna, a ja skoro da nisam bila pokrivena. Ponekad su me zasipali ledom zbog moje visoke temperature od Legionarske bolesti. Mislili su da ne osećam hladnoću te se nisu trudili da me pokriju. Mislim da je hladnoća uticala na prirodu mojih snova. Ali ja takođe i volim sladoled. Mnogi elementi koji su mi bili važni iz mog detinjstva bili su prisutni u mojim snovima tokom kome a ne verujem da je to slučajno. Mislim da je to neka vrsta ekvivalenta onoga kad nekim ljudima koji su iskusili bliski susret sa smrću „čitav život proleti pred očima“. Meni nije „čitav život proleteo pred očima“, ali sam zato videla mnoge stvari iz svog detinjstva. „Mnogo sam više gledala naučnofantastične filmove nego što sam razmišljala o anđelima. Mislim da je to uticala na moje iskustvo bliskog susreta sa smrću.“ – Stefani Sevidž Da li ste doživeli istu vrstu iskustva „posle smrti“ o kojem ljudi pričaju? Glasovi lekara i najmilijih mislim da su ono što mnogi ljudi doživljavaju kao „anđeoski glasovi“. Zato što moj mozak automatski tumači stvari kao prirodan fenomen, ja nisam viđala anđele. Ja sam odgojena kao agnostik. Nije deo mog intelektualnog unutrašnjeg sveta da vidim anđele. Slike koje vernici viđaju tokom svojih iskustava bliskog susreta sa smrću nastale su pod uticajem njihovih verovanja. Hindusi kažu da su videli Višnu; hrišćani viđaju Isusa. Koliko Jevreja vidi Isusa? Verovatno ne mnogo. Ja nisam videla ništa od toga. Viđala sam naučnofantastične filmove. „Malo se manje plašim smrti posle svog iskustva zato što sam prošla kroz najgore što je moglo da me snađe i preživela“ – Stefani Sevidž Napisali ste u svom članku za Skeptical Inquirer da vas je to što su vas sestre dizale da bi sprečile nastanak rana od ležanja navelo da imate iskustvo onoga što su mnogi opisali kao „vantelesno iskustvo“. Tako je. Mislim da su ljudi koji su skloni da viđaju takve stvari misliti da je to vantelesno iskustvo. Ali uobičajeno je u snovima da se osećate kao da ste izašli iz svog tela i posmatrali sebe sa strane. To je prosto jedan takav osećaj. Nije zapravo ličilo ni na kakvo pravo vantelesno iskustvo. U svom istraživanju sam otkrila da u mozgu možete da simulirate vantelesno iskustvo — to je i dokumentovani neurološki fenomen. Postoje mnoge druge stvari koje mogu da pokrenu vantelesno iskustvo, kao što su epilepsije i migrene . ali ne verujem da je to bio slučaj sa mnom. Za one koji nisu iskusili bliski susret sa smrću, da li biste ga uporedili sa nečim drugim? Nikad nisam uzimala drogu, ali sam pročitala knjigu The God Impulse i tu videla da su mnogi ljudi iskusili bliski susret sa smrću dok su uzimali psihotropske supstance kao što su magične pečurke. Oni su iskusili neke veoma slične stvari. Ja nisam tip osobe koja bi uzimala drogu, tako da ipak ne bih znala sa sigurnošću. Da li je ovo iskustvo promenilo vaš pogled na smrt? Ne mogu reći da se plašim smrti, zato što ne verujem da se bilo šta desi posle smrti. Plašim se nepostojanja. Želim da nastavim da postojim što je duže moguće. Malo se manje plašim smrti posle svog iskustva zato što sam prošla kroz najgore što je moglo da me snađe i preživela. Mislim da sam izvukla mnogo pozitivnih stvari iz svog iskustva. Bila je to neka vrsta mitskog poslednjeg upozorenja. Shvatila sam da sam živela svoj život kao da verujem da postoji život posle smrti — iako ne verujem. Često su me zaokupljale stvari koje su zabavne ali nisu bitne. Ponašala sam se kao ljudi koji misle da ćete dobiti novi život kad umrete. Verovala sam da mi je ovo jedini život, ali se nisam tako i ponašala. Sada u svoje ruke uzimam one stvari koje ranije nisam. Nisam sigurna da bih se vratila i sprečila komu čak i kad bih mogla.

O autoru